Prijedlog etičkog kodeksa psihoterapeuta saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske

Prema:

ETIČKOM KODEKSU EUROPSKOG UDRUŽENJA ZA PSIHOTERAPIJU i ETIČKOM KODEKSU HRVATSKE LIJEČNIČKE KOMORE

. Preambula
. Član 1: Odgovornost
. Član 2: Stručnost
. Član 3: Moralni i zakonski (legalni) standardi
. Član 4: Povjerljivost
. Član 5: Dobrobit klijenta
. Član 6: Profesionalni odnosi
. Član 7: Izjave za javnost
. Član 8: Načini procjene
. Član 9: Istraživanje

Preambula

Psihoterapeuti poštuju čast, vrijednost i dostojanstvo individue, te nastoje očuvati i zaštititi osnovna ljudska prava.
Psihoterapeuti su posvećeni unapređenju znanja o ljudskom ponašanju, povećavanju razumijevanja ljudi o sebi i drugima, te korištenju tih znanja u cilju promocije zdravlja i dobrobiti ljudi.
Svim svojim sposobnostima čuvat će plemenitu tradiciju psihoterpeutskog poziva, održavajući visoke standarde stručnog rada i etičkog ponašanja prema klijentima, njegovim bližnjima, pa tako i prema zdravim osobama.
Slijedeći te ciljeve, trude se zaštititi dobrobit:

-svih onih koji onih traže njihove usluge i
-onih koji su povezani s njima (gdje to nije u konfliktu s potrebama njihovih klijenata), te
-svih sudionika u mogućim istraživanjima, a koji su objekt tih istraživanja.

Psihoterapeuti poštuju druge članove vlastite profesije i članove srodnih profesija trudeći se, koliko je to moguće i gdje se to ne sukobljava s interesima njihovih klijenta, osigurati protok svih informacija uz međusobno poštovanje.
Svoje vještine koriste samo u svrhu koja je u skladu s ovim vrijednostima, ne dopuštajući ni drugima da ih zloupotrebljavaju.
Psihoterapeut će pismeno potvrditi samo one činjenice koje je sam utvrdio i/ili u suradnji s drugim stručnjacima.
Tražeći za sebe slobodu ispitivanja i komuniciranja, psihoterapeuti istovremeno prihvaćaju odgovornost koju ta sloboda zahtijeva:

-stručnost,
-objektivnost u primjeni vještina te
-brigu za dobrobit:

klijenata, kolega, studenata, sudionika u istraživanjima i članova društva.

U skladu s tim idealima psihoterapeut je suglasan s detaljnim etičkim načelima u sljedećim područjima:

1: Odgovornost
2: Stručnost
3: Moralni i zakonski (legalni) standardi
4: Povjerljivost
5: Dobrobit klijenta
6: Profesionalni odnosi
7: Izjave za javnost
8: Načini procjene
9: Istraživanje

Psihoterapeuti u potpunosti surađuju sa svojim profesionalnim, nacionalnim i evropskim organizacijama i udruženjima te s Evropskim udruženjem za psihoterapiju (EAP), tako da odmah i u potpunosti odgovaraju na upite i zahtjeve bilo kojeg pravomoćno ustanovljenog etičkog ili profesionalnog komiteta, udruge ili organizacije, čiji su član ili kojoj pripadaju.

Samim Zahtjevom za prihvaćanje u Registre:

-Hrvatskog saveza psihoterapijskih udruga i
-Evropskog certifikata za psihoterapiju (ECP)

obavezuje psihoterapeuta da se pridržava svih načela ovog ETIČKOG KODEKSA.

Načelo 1. ODGOVORNOST

Opće načelo: U davanju usluga, psihoterapeuti zadržavaju najviše standarde svoje profesije. Prihvaćaju odgovornost za posljedice svojih postupaka i ulažu napor kako bi osigurali primjereno korištenje svojih usluga, smatrajući dobrobit klijenta svojom prvom i osnovnom brigom.

Načelo 1.a: Kao praktičari, psihoterapeuti znaju da nose ozbiljnu društvenu odgovornost, jer njihove preporuke i profesionalni postupci mogu promijeniti živote drugih ljudi. Vode računa o osobnim, socijalnim, organizacijskim, materijalnim, ambijentalnim i političkim okolnostima i pritiscima koji bi mogli dovesti do krivog korištenja njihova utjecaja.

Načelo 1.b: Sa svojim klijentima psihoterapeuti unaprijed pojašnjavaju sve ono što bi moglo biti relevantno za njihov zajednički rad. Izbjegavaju odnose koji bi mogli ograničiti njihovu objektivnost ili proizvesti konflikt interesa.

Načelo 1.c: Psihoterapeuti su odgovorni za ulaganje napora u spriječavanju iskrivljavanja, krivog korištenja, ograničavanja ili prikrivanja njihovih pronalazaka od strane neke institucije ili organizacije čiji su zaposlenici.

Načelo 1.d: Kao članovi nacionalnih ili organizacijskih tijela, psihoterapeuti kao pojedinci ostaju vjerni najvišim standardima svoje profesije.

Načelo 1.e: Kao učitelji ili treneri, psihoterapeuti prihvaćaju svoj primarni zadatak pomaganja drugima da steknu znanje i vještinu. Zadržavaju visoke standarde obrazovnog odnosa te pružaju objektivne, potpune i točne informacije.

Načelo 1.f: Kao istraživači, psihoterapeuti prihvaćaju odgovornost za odabir istraživačkih tema, metoda koje koriste u istraživanju, analiziranju i izvještavanju. Svoja istraživanja pažljivo planiraju kako bi što više smanjili mogućnost izvođenja krivih zaključaka na temelju njihovih pronalazaka. Omogućuju temeljitu raspravu o ograničenjima dobivenih rezultata, posebno tamo gdje se njihov rad dotiče društvene regulative ili pak može biti upotrijebljen na štetu ljudi specifičnih dobnih, spolnih, etničkih, socijalno-ekonomskih ili drugih društvenih grupa. Pri objavljivanju izvještaja svoga rada, nikada ne skrivaju rezultate koji ne potvrđuju početne hipoteze te poštuju postojanje alternativnih hipoteza i objašnjenja onoga što su pronašli tijekom istraživanja. Psihoterapeuti sebi pripisuju samo one radove koje su stvarno obavili. Unaprijed pojašnjavaju očekivanja vezana uz davanje i korištenje rezultata istraživanja sa svim relevantnim osobama i organizacijama, trudeći se istovremeno što manje interferirati sa sredinom u kojoj se rezultati prikupljaju.

Načelo 2. STRUČNOST / Kompetencija

Opće načelo: Održavanje visokog standarda kompetencije je odgovornost koju dijele svi psihoterapeuti u interesu javnosti i profesije u cjelini. Psihoterapeuti prepoznaju granice svoje kompetencije i ograničenja tehnika koje u svom radu koriste. Nude samo one usluge i koriste samo one tehnike za koje su kvalificirani treningom i iskustvom. U područjima u kojima još ne postoje prepoznati standardi, psihoteraputi poduzimaju sve potrebne mjere opreza kako bi zaštitili dobrobit svojih klijenata. Oni održavaju razinu svoga znanja o postojećim zdravstvenim, znanstvenim i profesionalnim informacijama koje se odnose na usluge koje nude.

Načelo 2.a: Psihoterapeuti istinito i točno označavaju te javnosti predstavljaju svoju kompetenciju, obrazovanje, trening i iskustvo. Kao dokaz edukacijske i profesionalne kvalifikacije navode samo one stupnjeve ili kvalifikacije koje su dobili od cijenjenih edukacijskih institucija ili onih priznatih od strane HSPU-a i/ili EAP-a. Garantiraju da su na primjeren način dostigli minimum profesionalnih standarda prema definiciji HSPU-a i/ili EAP-a, odnosno, relevantne nacionalne organizacije za procjenu, te relevantne evropske akreditacijske organizacije prema traženim kriterijima, načinima i metodama, tamo gdje takve organizacije postoje. Poštuju i druge izvore edukacija, treninga i iskustva koje su stekli.

Načelo 2.b: Kao praktičari, učitelji ili treneri, psihoterapeuti izvršavaju svoje obveze brižljivo se pripremajući i osiguravajući svoju spremnost, tako da njihova praksa bude na razini najvišeg standarda, a komunikacija precizna, suvremena i relevantna.

Načelo 2.c: Psihoterapeuti poštuju potrebu za stalnom edukacijom i osobnim razvojem te su otvoreni prema novim procedurama i promjenama u očekivanjima i vrijednostima koje nosi vrijeme.

Načelo 2.d: Psihoterapeuti prepoznaju razlike među ljudima s obzirom na dob, spol, socijalno-ekonomske i etničke temelje ili pak njihove posebne potrebe s obzirom na specifična oštećenja. Oni dobivaju prikladan trening, iskustvo i savjete, kako bi takvim ljudima osigurali kompetentnu i primjerenu uslugu, svima jednaku, bez obzira na spol, dob, rasu, narodnost, vjeru, političko uvjerenje, društveni položaj ili bilo koje druge okolnosti, poštujući pri tome ljudska prava i dostojanstvo.

Načelo 2.f: Psihoterapeuti znaju da njihovi osobni problemi i konflikti mogu interferirati s profesionalnom efikasnošću. Stoga se suzdržavaju od poduzimanja bilo kakvih aktivnosti pri kojima bi njihovi osobni problemi mogli ugroziti kvalitetu njihova rada ili, pak, na bilo koji način povrijediti klijenta, kolegu, studenta ili sudionika istraživanja. Ako su u takvoj aktivnosti angažirani, kad postanu svjesni svojih osobnih problema, traže kompetentnu stručnu pomoć, kako bi odredili trebaju li biti izuzeti, dovršiti ili pak ograničiti djelokrug svojih profesionalnih aktivnosti.

Načelo 2.g: Ulazeći u nova područja djelovanja, psihoterapeuti jamče da su prethodno završili trening u skladu s uvjetima koji se odnose na to polje djelovanja te je njihov rad na tom planu na najvišoj mogućoj razini. Oni jamče da taj rad ni na koji način ne umanjuje njihov sadašnji rad, ne remeti ga niti kolidira s njime.

Načelo 2.h: Ako potrebe klijenta prelaze psihoterapeutove mogućnosti, znanje ili vještine, on je obavezan uputiti klijenta na skrb drugom psihoterapeutu ili stručnjaku. Također, ako tako ocijeni da su mu u brizi za klijenta potrebni stručni savjeti drugih stručnjaka, predložit će sazivanje konzilija.

NAČELO 3: MORALNI I LEGALNI STANDARDI

Opće načelo: Psihoterapeutovi moralni i legalni standardi ponašanja su osobna stvar kao i kad je riječ o svim drugim građanima, osim kad mogu ugroziti ispunjavanje njihovih profesionalnih odgovornosti ili umanjiti javno povjerenje u psihoterapiju i psihoterapeute. Glede osobnog ponašanja, psihoterapeuti trebaju voditi računa o prevladavajućim standardima zajednice, te o mogućem djelovanju koje, podudaranjem s njima ili odstupanjem od njih, može imati utjecaj na kvalitetu njihova psihoterapeutskog rada. Psihoterapeuti su također svjesni mogućeg utjecaja njihovog javnog ponašanja na sposobnost kolega da provode svoje profesionalne dužnosti.

Načelo 3.a: Kao profesionalci, psihoterapeuti djeluju u skladu s načelima EAPa i Krovne udruge HSPU-a te standarda i kodeksa Instituta ili Psihoterapijske komore koji se odnose na praksu. Psihoterapeuti, dakle, slijede relevantne državne zakone i propise. Ako su evropski, nacionalni, pokrajinski, organizacijski ili institucionalni zakoni, propisi ili postupci u konfliktu s kodeksom i standardima EAPa, krovne organizacije, institucije ili Komore, psihoterapeuti se obvezuju kodeksu i standardima EAPa, krovne udruge HSPU-a i njegova Instituta ili Komore te, ukoliko je moguće, djeluju u smjeru razrješavanja konflikta. Kao profesionalci, oni se bave razvojem takvih legalnih i quasi-legalnih propisa koji najbolje služe javnom interesu, te rade na promjeni postojećih propisa koji ne koriste, ili koji štete, javnom interesu.

Načelo 3.b: Kao poslodavci i namještenici, psihoterapeuti se ne angažiraju ni u kakvim nehumanim postupcima ni postupcima koji rezultiraju ilegalnim ili neopravdanim akcijama, niti ih opravdavaju. To uključuje postupke u praksi, pri zapošljavanju, unaprjeđivanju ili treningu, koji se zasnivaju na razmišljanjima/razmatranjima o rasi, hendikepiranosti, dobi, spolu, seksualnoj opredijeljenosti, religiji ili nacionalnom podrijetlu, ali nije ograničeno na njih.

Načelo 3.c: U svojim profesionalnim ulogama psihoterapeuti izbjegavaju svako djelovanje koji bi moglo povrijediti ili umanjiti ljudska, zakonska i građanska prava klijenata ili drugih koji bi time mogli biti oštećeni.

Načelo 3.d: Kao praktičari, učitelji, treneri i istraživači, psihoterapeuti su svjesni činjenice da njihove osobne vrijednosti mogu štetno djelovati na njihovu komunikaciju s ljudima, upotrebu tehnika, selekciju i prezentaciju pogleda ili materijala te prirodu ili primjenu istraživanja. Radeći s potencijalno povređujućim temama, prepoznaju i poštuju različite običaje, te vode računa o mogućoj individualnoj osjetljivosti klijenata, studenata, edukanata ili drugih osoba u odnosu na takva pitanja/sadržaje.

NAČELO 4. POVJERLJIVOST

Opće načelo: Prva je obveza psihoterapeuta poštivanje povjerljivosti informacija dobivenih od ljudi tijekom psihoterapijskog rada. Te informacije mogu otkriti drugima samo s pristankom osobe (ili njezina zakonskog zastupnika), osim u izvanrednim okolnostima kada bi zadržavanje informacije moglo rezultirati očitom opasnošću po osobu samu ili po druge ljude. Psihoterapeuti informiraju svoje klijente o zakonskim ograničenjima povjerljivosti. U normalnim okolnostima pristanak za otkrivanje informacija drugima osoba treba dati u pismenom obliku.

Načelo 4.a: O informacijama dobivenim unutar kliničkog ili savjetodavnog odnosa, ili podacima dobivenim na osnovi evaluacija djece, studenata, namještenika, i drugih, raspravlja se samo iz profesionalnih razloga i samo s osobama za koje je očito da se bave slučajem. Kako pismena i usmena izvješća predstavljaju samo podatke koji služe svrsi evaluacije ili za daljnje upućivanje, psihoterapeuti se trude izbjeći svako nepotrebno zadiranje u privatnost.

Načelo 4.b: Psihoterapeuti koji predstavljaju osobne informacije dobivene tijekom profesionalnog rada u pismenom obliku, kao predavanja ili na drugim javnim forumima, trebaju prethodno dobiti adekvatni pristanak ili pak adekvatno prikriti sve informacije koje bi mogle dovesti do prepoznavanja osoba o kojima je riječ.

Načelo 4.c: Psihoterapeuti osiguravaju načine čuvanja povjerljivosti pri pohranjivanju i raspoloživosti zapisa, i onda kad sami nisu dostupni.

Načelo 4.d: Radeći s maloljetnicima ili drugim osobama koje nisu u stanju dati dobrovoljni, svjesni pristanak, psihoterapeuti posebno brinu o tome da se interesi dotičnoga zaštite u potpunosti te da se druge uključene osobe konzultiraju na prikladan način.

Načelo 4.e: Radeći s djecom i maloljetnicima, psihoterapeut će sve obavljati uz uvažavanje osobnosti djeteta, a u skladu s Konvencijom o pravima djeteta (Ujedinjenih naroda – New York 1989) i uz pisani pristanak roditelja ili skrbnika.

NAČELO 5: DOBROBIT KLIJENTA

Opće načelo: Psihoterapeuti poštuju integritet te štite dobrobit ljudi i grupa s kojima rade. Dođe li do sukoba interesa između klijenata i ustanova, u kojima su psihoterapeuti zaposleni, oni pojašnjavaju prirodu i smjer vlastitih lojalnosti i odgovornosti, te sve strane informiraju o njihovim obvezama. Psihoterapeuti u potpunosti informiraju klijente o svrsi i prirodi svakog evaluacijskog, terapijskog, edukacijskog ili trening postupka, te otvoreno potvrđuju da klijenti, studenti, sudionici treninga, ili sudionici u istraživanju imaju slobodu izbora glede sudjelovanja. Nije etički vršiti pritisak na ljude da sudjeluju ili nastave primati usluge.

Načelo 5.a: Psihoterapeuti su stalno svjesni vlastitih potreba te svoga potencijalno utjecajnog položaja spram ljudi kao što su klijenti, sudionici treninga, ispitanici i podređeni. Izbjegavaju iskorištavati povjerenje i ovisnost takvih ljudi. Svakako nastoje izbjeći dvostruke odnose, koji bi mogli utjecati na njihovu profesionalnu procjenu te povećati rizik od iskorištavanja. Primjeri takvih dvostrukih odnosa uključuju profesionalni rad ili istraživanje koje se provodi s namještenicima, studentima, osobama koje su uključene u superviziju, bliskim prijateljima ili rodbinom, ali nisu ograničeni na to. Seksualna intimnost s klijentima, studentima, sudionicima treninga i sudionicima u istraživanju je neetička.

Načelo 5.b: Pristane li davati usluge klijentu na zahtjev treće osobe, psihoterapeut preuzima odgovornost razjašnjavanja prirode odnosa sa svim uključenim osobama.

Načelo 5.c: Iziskuju li zahtjevi organizacije da psihoterapeuti krše ova ili bilo koja druga etička načela, oni će razjasniti prirodu konflikta između zahtjeva i načela, informirati sve stranke o etičkim odgovornostima psihoterapeuta te poduzeti odgovarajuće mjere.

Načelo 5.d: Psihoterapeuti unaprijed dogovaraju financijske aranžmane čuvajući interese svojih klijenata, studenata, sudionika treninga ili sudionika u istraživanju koji to jasno razumiju. Ne daju niti primaju bilo kakvu naknadu za upućivanje klijenata na profesionalne usluge. Dio svojih usluga posvećuju radu za koji dobivaju malu ili čak nikakvu financijsku naknadu.

Načelo 5.e: Psihoterapeuti završavaju klinički ili savjetodavni odnos čim postane dovoljno jasno da klijent od njega nema koristi, ili kad klijent to zatraži te klijentu nude pomoć u nalaženju alternativnih izvora podrške.

Načelo 5.f: U svojem postupku psihoterapeut će postupati ekonomično, sukladno racionalnoj psihoterapijskoj praksi, a nepotrebni psihoterapijski postupci nisu dopušteni, bez obzira na to tko snosi troškove rada sa klijentom.

NAČELO 6: PROFESIONALNI ODNOSI

Opće načelo: Psihoterapeuti se s dužnom pažnjom ophode prema potrebama, posebnim kompetencijama i obvezama svojih kolega u psihoterapiji, psihologiji, medicini i drugim profesijama. Poštuju preduvjete i obveze institucija ili organizacija s kojima su ti kolege povezani.

Načelo 6.a: Psihoterapeuti razumiju područja stručnosti srodnih profesija. U potpunosti koriste sve profesionalne, tehničke i administrativne resurse koji najbolje služe interesima njihovih klijenata. Nedostatak formalnih odnosa s drugim profesionalnim djelatnicima ne oslobađa psihoterapeuta odgovornosti da osigura svojim klijentima najbolje moguće usluge, niti ih oslobađa obveze da vježbaju sposobnost predviđanja, marljivost i taktičnost kako bi osigurali komplementarnu ili drugu pomoć koja je potrebna.

Načelo 6.b: Psihoterapeuti poznaju i uzimaju u obzir tradicije i praksu drugih profesionalnih grupa s kojima rade te u potpunosti surađuju s njima. Ako osoba od druge profesionalne osobe prima slične usluge, psihoterapeut će pažljivo razmotriti taj odnos te će nastaviti svoj rad oprezno i tankoćutno uzimajući u obzir terapijske teme i dobrobit klijenta. O tim će temama razgovarati s klijentom, kako bi smanjio rizik da dođe do konfuzije i konflikta nastojeći, gdje god je to moguće, održati jasne i dogovorene odnose s drugim profesionalcima koji su u to uključeni.

Načelo 6.c: Psihoterapeuti koji zapošljavaju ili superviziraju druge profesionalce, ili profesionalce koji prolaze trening, prihvaćaju obvezu poticanja daljnjeg profesionalnog razvoja tih pojedinaca, te poduzimaju mjere osiguravanja njihove kompetencije. Osiguravaju odgovarajuće radne uvjete, pravovremene evaluacije, konstruktivne konzultacije i prilike za stjecanje iskustva.

Načelo 6.d: Psihoterapeuti, ni seksualno ni na neki drugi način, ne izrabljuju svoje profesionalne odnose s klijentima, osobama koje superviziraju, studentima, namještenicima ili sudionicima u istraživanju. Seksualno ih ne uznemiruju, niti napastuju. Pod seksualno uznemiravanje spadaju namjerne, opetovane primjedbe, geste, ili fizički kontakti seksualne prirode koje primalac ne želi.

Načelo 6.e: Ako je psihoterapeutu poznato da neki drugi psihoterapeut na neki način krši etiku, neformalno pokušava s njim riješiti problem upozoravajući ga na to ponašanje. Ako se ne radi o većoj povredi etičkog kodeksa i/ili se čini da je ona uzrokovana nedostatnom osjetljivošću, znanjem ili iskustvom, takvo je neformalno rješenje najčešće prikladno. Ti neformalni korektivni postupci provode se pažljivo, vodeći računa o pravu na povjerljivost svih uključenih. No ukoliko se kršenje ne čini rješivo neformalnim putem, ili je pak ozbiljnije naravi, psihoterapeutova je obveza o tome obavijestiti i upozoriti odgovarajuće institucije, društva ili odbore koji se bave profesionalnom etikom i ponašanjem. Neodgovorno je i neetično, prije utvrđivanja stvarne krivnje, iznositi svoje sumnje klijentu, njegovoj obitelji ili široj javnosti.

Načelo 6.f: Zasluge za publikacije priznaju se onima koji su im doprinijeli u omjeru koji odgovara njihovim profesionalnim doprinosima. Veliki doprinosi profesionalne prirode, koje su dali nekolicina ljudi u sklopu zajedničkoga projekta, priznaju se u obliku zajedničkog autorstva s pojedincem, koji je dao glavni doprinos, navedenim na prvome mjestu. Manji doprinosi profesionalne prirode te znatna crkvena ili slična neprofesionalna pomoć mogu se naglasiti u fusnotama ili u uvodnoj tvrdnji. Priznanje putem specifičnih citata odaje se za neobjavljene, kao i za objavljene materijale koji su neposredno utjecali na istraživanje ili pisanje. Psihoterapeuti koji rade kompilacije i uređuju materijale drugih, tiskaju materijal u ime izvorne skupine navodeći, ako je prikladno, vlastito ime koje se pojavljuje kao predsjedavajući ili urednik. Imenuju se svi koji su dali svoj doprinos te im se odaje priznanje.

Načelo 6.g: Provodeći istraživanja unutar institucija ili organizacija, psihoterapeuti osiguravaju autorizaciju za provođenje istraživanja. Svjesni su svoje obveze prema budućim istraživačima, te jamče da institucije, u kojima se istraživanje vrši, dobivaju adekvatne informacije o istraživanju i prikladna priznanja za njihove doprinose.

NAČELO 7: IZJAVE ZA JAVNOST

Opće načelo: Psihoterapeuti se, u kominikaciji sa javnim glasilima, ophode dužnom pažnjom prema svojim kolegama, psihoterapeutima i struci psihoterapiji, psihologiji, medicini i drugim profesijama. Poštuju preduvjete i obveze institucija ili organizacija s kojima su povezani.

Načelo 7.a: Najavljujući ili reklamirajući svoje profesionalne usluge, kako bi opisali usluge i osobu koja ih nudi, psihoterapeuti mogu navesti sljedeće informacije: ime, najviši relevantan akademski stupanj ili certifikat o završenoj edukaciji dobiven od akreditirane institucije, datum, tip, stjecanje ECP-a, članstvo u psihoterapijskim organizacijama i profesionalno relevantnim ili povezanim tijelima, adresu, telefonski broj, radno vrijeme, kratki popis vrste psihoterapijskih usluga koje nudi, odgovarajući prikaz informacija o cijenama, strane jezike koje govori, praksu u odnosu na osiguranje ili plaćanje od strane trećih osoba te druge kratke i prikladne informacije. Ukoliko nije zabranjeno od strane drugih sekcija ovih Etičkih načela, mogu se navesti i dodatne relevantne ili važne informacije za korisnike.

Načelo 7.b: Najavljujući ili reklamirajući psihoterapijske usluge ili publikacije, psihoterapeuti ne navode svoju povezanost bilo s kojom organizacijom na način koji bi lažno upućivao na sponzorstvo ili certifikat od strane te organizacije. Osobito, primjerice, ne tvrde da su registrirani u okviru evropske ili nacionalne psihoterapijske udruge niti navode svoj status u okviru udruge ili institucije na način koji sugerira da takav status uključuje specijaliziranu profesionalnu kompetentnost ili kvalifikaciju. Javne tvrdnje uključuju komunikaciju putem periodičnih izdanja, knjiga, popisa, direktorija, interneta, televizije, radija ili filmova, ali nisu ograničene na to.

Ne sadrže: a) lažne, prijetvorne, zavaravajuće, obmanjujuće ili neopravdane tvrdnje; b) pogrešnu interpretaciju činjenica koja lako može prevariti ili usmjeriti u krivom pravcu jer unutar datog konteksta samo djelomično razotkriva relevantne činjenice; c) svjedočenje pacijenta koje se odnosi na kvalitetu psihoterapeutovih usluga ili proizvoda; d) tvrdnju koja bi, namjerno ili eventualno, mogla dovesti do lažnih ili neopravdanih očekivanja u pogledu željenih rezultata; e) tvrdnju koja upućuje na neobične, jedinstvene, te “jedine-te-vrste” sposobnosti; f) tvrdnju izrečenu s namjerom da izazove strahove, anksioznost ili emocije kod klijenta u odnosu na mogućnost neuspjelog ishoda, kako bi se prihvatile ponuđene usluge; g) tvrdnju koja se odnosi na prednosti ponuđenih usluga u usporedbi s drugima; h) tvrdnju koja direktno potiče individualne klijente da potraže njihove usluge.

Načelo 7.c: Psihoterapeuti ne nude usluge, novac i sl. predstavnicima tiska, radija, televizije ili drugih komunikacijskih medija u ime naknade za očekivano ili izvršeno promicanje njihove djelatnosti. Plaćeni oglas mora biti dokazan kao takav, osim ako iz konteksta jasno ne proizlazi da je riječ o plaćenoj reklami. Ako se komunicira s javnošću putem korištenja radija ili televizije, oglas se prethodno mora snimiti i psihoterapeut ga mora odobriti za objavu. Kopije reklama i snimke emisija zadržava psihoterapeut.

Načelo 7.d: Najave ili oglasi , sastanaka grupa s posebnim interesima, tečajeva, klinika, treninga i agencija trebaju sadržavati jasan opis ponuđenih iskustava ili treninga, te jasnu izjavu o njihovoj svrsi. Edukacija, trening i iskustvo članova osoblja trebaju biti prikladno specificirani i dostupni prije početka grupe, treninga ili usluga. Jednako tako unaprijed trebaju biti dostupne informacije o plaćanju i ostalim dijelovima ugovora o sudjelovanju u radu grupe.

Načelo 7.e: Psihoterapeuti povezani s razvojem ili promocijom psihoterapijskih tehnika, proizvoda, knjiga ili slično, ponuđenih za komercijalnu prodaju, čine sve što mogu kako bi osigurali da se najave i oglasi predstave na profesionalan, znanstveno prihvatljiv, etički i činjenično-informativan način.

Načelo 7.f: Psihoterapeuti ne sudjeluju radi osobne dobiti u komercijalnim najavama ili reklamama preporučujući javnosti kupnju ili korištenje posjeda, proizvoda ili usluga koje dolaze iz jednog izvora, ako se to sudjelovanje zasniva isključivo na njihovoj ulozi psihoterapeuta.

Načelo 7.g: Psihoterapeuti predstavljaju znanost i umjetnost psihoterapije te nude svoje usluge, proizvode i publikacije pošteno i precizno izbjegavajući pogrešna tumačenja iz senzacionalizma, pretjerivanja ili površnosti. Vođeni su primarnom obvezom da pomažu javnosti u razvijanju sudova, mišljenja i izbora, koji se zasnivaju na informacijama.

Načelo 7.h: Kao učitelji, psihoterapeuti jamče da su tvrdnje navedene u katalozima i opisima tečaja točne i ne navode u krivom pravcu, naročito u pogledu sadržaja koje treba prenijeti, osnova za evaluaciju progresa i prirode iskustava na tečaju. Najave, brošure ili oglasi koji opisuju radionice, seminare ili druge edukacijske programe točno opisuju publiku kojoj je namijenjen program te osobitosti, zahtjeve, ciljeve edukacije i vrste materijala koje treba pokriti. Najave također točno predstavljaju edukaciju, trening i iskustvo psihoterapeuta koji provode programe te sve financijske obveze koje su u to uključene.

Načelo 7.i: Javne objave ili oglasi kojima se pozivaju ispitanici za istraživanja, u kojima se nude kliničke usluge ili druge profesionalne usluge kao motiv, jasno objašnjavaju prirodu usluga te troškove ili druge obveze koje sudionici u istraživanju trebaju prihvatiti.

Načelo 7.j: Psihoterapeut prihvaća obvezu da ispravi osobe koje predstavljaju profesionalne kvalifikacije psihoterapeuta ili povezanost s proizvodima ili uslugama na način koji nije u skladu s ovim smjernicama.

Načelo 7.k: Individualne dijagnostičke i terapeutske usluge nude se samo u okviru profesionalnog psihoterapijskog odnosa. Ako se osobni savjeti daju putem javnih predavanja ili prikaza, članaka u novinama ili časopisima, radio ili televizijskim programima, poštom ili sličnim medijima, psihoterapeut koristi relevantne podatke, koji su mu na raspolaganju, te održava najvišu razinu profesionalne prosudbe.

Načelo 7.l: Proizvodi koji se opisuju ili predstavljaju putem javnih predavanja ili prikaza, članaka u časopisima ili novinama, radio ili televizijskih programa, pošte ili sličnih medija trebaju zadovoljavati iste priznate standarde kakvi vrijede i za proizvode koji se koriste u kontekstu profesionalnog odnosa.

NAČELO 8: NAČINI PROCJENE

Opće načelo: Pri razvijanju, publiciranju i korištenju psihoterapijskih ili psiholoških tehnika procjene, psihoterapeuti nastoje svakako zastupati dobrobit i interese klijenata. Čuvaju klijenta od zloporabe rezultata procjene. Poštuju pravo klijenta da zna rezultate, interpretacije rezultata, te osnove za zaključke i preporuke. Psihoterapeuti brinu o tome da se unutar granica legalnih mandata održi sigurnost testova i drugih tehnika procjene, nastojeći osigurati prikladno korištenje tehnika procjene od strane drugih.

Načelo 8.a: Koristeći tehnike procjene, psihoterapeuti poštuju pravo klijenata na potpuna objašnjenja prirode i svrhe pojedinih tehnika i to jezikom razumljivim za klijenta, osim ako je unaprijed izričito dogovoreno napraviti iznimku u odnosu na to pravo. Ako objašnjenja trebaju dati drugi, psihoterapeuti oblikuju postupke kako bi osigurali prikladnost tih objašnjenja.

Načelo 8.b: Psihoterapeuti odgovorni za razvoj i standardizaciju psiholoških testova i drugih tehnika procjene koriste provjerene znanstvene postupke te vode računa o relevantnim europskim (EAP), nacionalnim, institucionalnim ili organizacijskim standardima.

Načelo 8.c: Izvješćujući o rezultatima procjene, psihoterapeuti ukazuju na sve eventualne zadrške glede valjanosti ili pouzdanosti zbog uvjeta vršenja procjene ili neprikladnosti normi u odnosu na ispitane osobe. Trude se rezultate procjena i njihove interpretacije osigurati od zloporabe od strane drugih.

Načelo 8.d: Psihoterapeuti su svjesni da rezultati procjene mogu postati zastarjeli te da ne predstavljaju potpunu sliku osobe koja se procjenjuje. Čine sve što mogu kako bi izbjegli te spriječili zloporabu zastarjelih mjera ili nepotpunih procjena.

Načelo 8.e: Psihoterapeuti koji nude usluge bodovanja i interpretacija sposobni su pružiti odgovarajuće dokaze glede valjanosti programa i postupaka korištenih pri oblikovanju interpretacija. Javno nuđenje usluga interpretacije smatra se konzultacijom među profesionalcima. Psihoterapeuti čine sve što mogu kako bi izbjegli zloporabu izvješća o procjenama.

Načelo 8.f: Psihoterapeuti ne potiču niti podupiru korištenje psihoterapijskih ili psiholoških tehnika procjene od strane neprikladno treniranih ili na drugi način nekvalificiranih osoba putem podučavanja, sponzorstva ili supervizije.

NAČELO 9: ISTRAŽIVANJE

Opće načelo: Odluka za provođenje istraživanja zasniva se na promišljenoj procjeni pojedinih psihoterapeuta o tome kako na najbolji način mogu doprinijeti znanosti i dobrobiti ljudi. Nakon donošenja odluke o provođenju istraživanja, psihoterapeut razmišlja o alternativnim smjerovima u koje bi se mogli uložiti energije i resursi istraživanja. Na temelju tih razmišljanja provodi istraživanje s poštovanjem i brigom o dostojanstvu i dobrobiti ljudi koji sudjeluju te poznajući pravila i profesionalne standarde, koji vladaju provođenjem istraživanja s ljudima kao sudionicima.

Načelol 9.a: Planirajući istraživanje, psihoterapeut koji ga provodi (istraživač) je odgovoran provesti pažljivu procjenu njegove etičke prihvatljivosti. Ako razmatranje znanstvenih i ljudskih vrijednosti upućuje na kršenje bilo kojeg načela, istraživač se, u odnosu na to, mora distancirati.

Načelo 9.b: Primarna se etička briga istraživača sastoji u promišljanju o tome hoće li, u odnosu na prihvaćene standarde, sudionik u planiranom istraživanju biti ili .

Načelo 9.c: Istraživač uvijek zadržava odgovornost osiguravanja etičnosti prakse istraživanja. Odgovoran je i za etično postupanje sa sudionicima istraživanja od strane suradnika, asistenata, studenata i namještenika, koji, također, trebaju preuzeti slične obveze.

Načelo 9.d: Osim kod istraživanja gdje je prisutan minimalni rizik, istraživač sa sudionicima u istraživanju, prije njihova sudjelovanja, provodi jasan i pravedan dogovor koji pojašnjava obveze i odgovornosti svakog od njih. Istraživač treba poštovati sva obećanja i obveze u tom dogovoru. On informira sudionike o svim aspektima istraživanja koji bi eventualno mogli utjecati na njihovu spremnost za sudjelovanje te im, u skladu s njihovim pitanjima, pojašnjava i sve druge aspekte istraživanja. Ukoliko mu ne uspije u potpunosti pojasniti sva pitanja prije dobivanja pristanka sudionika u istraživanju, dužan je dodatno se pobrinuti za zaštitu njihove dobrobiti i dostojanstva. Istraživanja koja se provode s djecom ili sudionicima sa smetnjama, koje bi mogle ograničiti razumijevanje i komunikaciju, zahtijevaju posebne zaštitne postupke.

Načelo 9.e: Metodološki zahtjevi istraživanja mogu dovesti do toga da se učini neophodnim prešućivanje ili prijevara. Prije provođenja takvog istraživanja istraživač ima posebnu odgovornost: a) utvrditi je li uporaba takvih tehnika opravdana na temelju perspektive znanstvene, edukacijske ili implicirane vrijednosti istraživanja; b) utvrditi jesu li dostupni alternativni postupci koji ne koriste zatajivanje i prijevaru; te c) osigurati da sudionici, što je prije moguće, dobiju dovoljno objašnjenja. Preporuka je da se takve tehnike ne koriste.

Načelo 9.f: Istraživač poštuje individualnu slobodu osobe da odbije sudjelovati ili se u bilo kojem trenutku povuče iz istraživanja. Obveza da se zaštiti ta sloboda zahtijeva pažljivo promišljanje i razmišljanje o tome je li istraživač na položaju autoriteta ili utjecaja u odnosu na sudionika. Takvi utjecajni položaji uključuju situacije u kojima se sudjelovanje u istraživanju zahtijeva kao dio posla ili u kojima je sudionik student, klijent ili namještenik istraživača, ali nisu ograničeni na njih. Prava pojedinaca imaju prednost pred potrebama istraživača za dovršavanjem istraživanja.

Načelo 9.g: Istraživač štiti sudionika od fizičke i mentalne neugode, štete i opasnosti koja bi mogla proizići iz postupka istraživanja. Postoji li rizik od takvih posljedica, istraživač o tome informira sudionika. Postupci istraživanja koji mogu nanijeti trajnu ili ozbiljnu štetu sudionicima se ne koriste osim ako ne-korištenje tih postupaka dovodi sudionika u opasnost od još veće štete ili ako istraživanje ima veliku potencijalnu dobrobit, te je od svakog sudionika dobiven dobrovoljni pristanak koji se zasniva na njihovoj punoj obaviještenosti. Sudionik mora biti informiran o postupcima za stupanje u kontakt s istraživačem unutar razumnog vremenskog razdoblja nakon istraživanja ako se pojavi stres, potencijalna šteta ili pak pitanja ili zabrinutost povezani s time. Pristanak koji su dali sudionici ne ograničava njihova legalna prava niti smanjuje legalnu odgovornost istraživača.

Načelo 9.h: Nakon što prikupi podatke, istraživač informira sudionike o prirodi istraživanja te nastoji otkloniti svaku pogrešnu ideju koja se mogla pojaviti. Ukoliko znanstvene ili ljudske vrijednosti opravdavaju odgodu ili uskraćivanje tih informacija, njegova je odgovornost da posebno nadgleda istraživanje te osigura sudionike od štetnih posljedica.

Načelo 9.i: Tamo gdje postupci istraživanja rezultiraju nepoželjnim posljedicama za pojedine sudionike, istraživač je odgovoran za njihovo pronalaženje, uklanjanje ili ispravljanje, uključujući dugoročne učinke.

Načelo 9.j: Informacije, koje su tijekom istraživanja dobivene o pojedinim sudionicima, su povjerljive, osim ako unaprijed nije dogovoreno drugačije. Postoji li mogućnost da netko drugi ima pristup tim informacijama, ta se mogućnost, uz planirane načine zaštite povjerljivosti, objasni sudioniku kao dio postupka za dobivanje pristanka zasnovanog na informiranosti.

Advertisements
Published in: on 10/03/2009 at 10:22  Leave a Comment